Osnovna škola "Vladimir Nazor" Sveti Ilija

Sedmašice Ana Pintarić  i Lea Vincek  te petašice Klara Požgaj, Laura Posavec-Lončarić, Lorena Hosni Lajtman, Lorena Vugrin i Sara Pintarić, koje je pripremala učiteljica Maja Priher, a pljeskom podržala ravnateljica Anđelka Rihtarić, recitalom na kajkavskome narječju dočarale su Galovićeve strahove i  usamljenost, ali i nadu, smirenje i radost koju donose zvukovi zavičaja.

Njihov je recital, kao i recital, scenske igre i pjesme bivših i sadašnjih učenika OŠ Smiljevac, nastupi klapa, bibinjskog pjesnika Ante Sikirića, glazbeni nastup učenica iz OŠ Cestica te predavanje dr. sc. Andreje Zorke Berlakovich, gradišćanske Hrvatice, profesorice na Bečkome sveučilištu i voditeljice Katedre za hrvatski jezik u Gradišću, slavio bogatstvo, zvučnost i jedinstvenost hrvatskoga jezika. Jezika za čiji su se opstanak i zasluženo mjesto u životu Hrvatske prije pedeset godina borili mnogi uvaženi Hrvati i Hrvatice svjesni da zbog podignutog glasa za Hrvatsku mogu izgubiti sve. I izgubili su mnogo, ali i započeli borbu za samostalnost Hrvatske i hrvatskog jezika koja je uz pobjedu završena tridesetak godina kasnije. Njihova nam odvažnost, nesebičnost i ustrajnost trebaju biti poticaj za njegovanje i čuvanje materinskog nam jezika.

Slušajući predavanje profesorice Berlakovich o razvoju i njegovanju hrvatskoga jezika u Gradišću te pjesmu Govorite kojom mladi gradišćanski Hrvati ukazuju na važnost služenja hrvatskim jezikom, nisam se mogla ne zapitati jesmo li i mi u Hrvatskoj toga svjesni. Velika većina mladih, a i podosta ljudi srednjih godina sve se više koristi riječima stranih jezika. Žalosno je da uzrok tome nije samo pomodnost i globalizacija, već i sram. Koristiti materinski jezik na društvenim mrežama postaje sramotno, zastarjelo, a istovremeno se korištenje riječi iz jezika susjednih nam zemalja smatra poželjnim i zabavnim. Pitam se nije li takva potreba zapravo odraz straha i osamljenosti o kojima govori Galović, odraz straha pred nepoznatim, odraz straha pred potrebom uzimanja sudbine u svoje ruke? A odgovor je tako jednostavan: istinsku sreću, smirenje i zadovoljstvo možemo postići samo u kraju gdje nas „razme cvet i travka saka“. Galovićeva molitva može se odnositi na hrvatsku riječ, „nebeski dar“ čiji nam zvuk govori: „I moji poti neso više crni!“ Kao što u trenutcima tuge, bolesti ili nemoći dijete najčešće traži utjehu majke, tako i istinsku utjehu hrvatskome čovjeku može pružiti jedino hrvatska riječ.

Jedan od najsnažnijih trenutaka ove svečanosti bilo je čitanje pozdravnoga pisma koje je skupu uputio naš svjetski proslavljeni jezikoslovac akademik Radoslav Katičić. Jedan od još rijetkih živućih autora teksta Deklaracije, obratio nam se pismom pedeset godina poslije. Snažno i nadahnjujuće pismo, u kojemu akademik Katičić utemeljeno povezuje Deklaraciju i Domovinski rat, u kojemu iznosi svoja osobna sjećanja i osjećaje te u kojemu nam pruža snažne poruke jezikoljublja, domoljublja i odgovornosti prema budućnosti hrvatskoga naroda, pročitajte ovdje.

Naše sedmašice i petašice u Zadru nisu razmišljale o takvim teškim pitanjima, ali su i nesvjesno obogaćivale svoj govor. Provodeći vrijeme u obiteljima zadarskih osnovnoškolaca koje su ih nesebično prihvatile, nisu samo dobile mjesto za spavanje i s veseljem pripremljen obrok, već i mogućnost razmjene  bogatstva naših narječja. I iako su Zadrani na svečanost došli u šest manje kvarat, a naše djevojke u trifrtalj šest, važno je da su svi stigli na vrijeme. To im je omogućila Deklaracija.

Na kraju svečanosti naša se ravnateljica obratila ravnatelju Bernardu Kotlaru i svim nazočnima toplim, poticajnim riječima. Gostoljubivost, srdačnost i prilika da se u odlično organiziranu svečanost uključe i naši učenici zaslužuju svaku riječ pohvale. Ravnateljica je izrazila i želju da ova svečanost bude tek početak tradicije obilježavanja sjećanja na potpisivanje Deklaracije s čime su se složili svi okupljeni.

Zahvalnost svakako zaslužuje i učiteljica Marina Marijačić, idejna začetnica obilježavanja obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Posebno smo joj zahvalni na ugodnoj i edukativnoj subotnjoj šetnji Zadrom koju nam je priuštila u svoje slobodno vrijeme.

Maja Priher, učiteljica

Sedmašice Ana Pintarić  i Lea Vincek  te petašice Klara Požgaj, Laura Posavec-Lončarić, Lorena Hosni Lajtman, Lorena Vugrin i Sara Pintarić, koje je pripremala učiteljica Maja Priher, a pljeskom podržala ravnateljica Anđelka Rihtarić, recitalom na kajkavskome narječju dočarale su Galovićeve strahove i  usamljenost, ali i nadu, smirenje i radost koju donose zvukovi zavičaja.

Njihov je recital, kao i recital, scenske igre i pjesme bivših i sadašnjih učenika OŠ Smiljevac, nastupi klapa, bibinjskog pjesnika Ante Sikirića, glazbeni nastup učenica iz OŠ Cestica te predavanje dr. sc. Andreje Zorke Berlakovich, gradišćanske Hrvatice, profesorice na Bečkome sveučilištu i voditeljice Katedre za hrvatski jezik u Gradišću, slavio bogatstvo, zvučnost i jedinstvenost hrvatskoga jezika. Jezika za čiji su se opstanak i zasluženo mjesto u životu Hrvatske prije pedeset godina borili mnogi uvaženi Hrvati i Hrvatice svjesni da zbog podignutog glasa za Hrvatsku mogu izgubiti sve. I izgubili su mnogo, ali i započeli borbu za samostalnost Hrvatske i hrvatskog jezika koja je uz pobjedu završena tridesetak godina kasnije. Njihova nam odvažnost, nesebičnost i ustrajnost trebaju biti poticaj za njegovanje i čuvanje materinskog nam jezika.

Slušajući predavanje profesorice Berlakovich o razvoju i njegovanju hrvatskoga jezika u Gradišću te pjesmu Govorite kojom mladi gradišćanski Hrvati ukazuju na važnost služenja hrvatskim jezikom, nisam se mogla ne zapitati jesmo li i mi u Hrvatskoj toga svjesni. Velika većina mladih, a i podosta ljudi srednjih godina sve se više koristi riječima stranih jezika. Žalosno je da uzrok tome nije samo pomodnost i globalizacija, već i sram. Koristiti materinski jezik na društvenim mrežama postaje sramotno, zastarjelo, a istovremeno se korištenje riječi iz jezika susjednih nam zemalja smatra poželjnim i zabavnim. Pitam se nije li takva potreba zapravo odraz straha i osamljenosti o kojima govori Galović, odraz straha pred nepoznatim, odraz straha pred potrebom uzimanja sudbine u svoje ruke? A odgovor je tako jednostavan: istinsku sreću, smirenje i zadovoljstvo možemo postići samo u kraju gdje nas „razme cvet i travka saka“. Galovićeva molitva može se odnositi na hrvatsku riječ, „nebeski dar“ čiji nam zvuk govori: „I moji poti neso više crni!“ Kao što u trenutcima tuge, bolesti ili nemoći dijete najčešće traži utjehu majke, tako i istinsku utjehu hrvatskome čovjeku može pružiti jedino hrvatska riječ.

Jedan od najsnažnijih trenutaka ove svečanosti bilo je čitanje pozdravnoga pisma koje je skupu uputio naš svjetski proslavljeni jezikoslovac akademik Radoslav Katičić. Jedan od još rijetkih živućih autora teksta Deklaracije, obratio nam se pismom pedeset godina poslije. Snažno i nadahnjujuće pismo, u kojemu akademik Katičić utemeljeno povezuje Deklaraciju i Domovinski rat, u kojemu iznosi svoja osobna sjećanja i osjećaje te u kojemu nam pruža snažne poruke jezikoljublja, domoljublja i odgovornosti prema budućnosti hrvatskoga naroda, pročitajte ovdje.

Naše sedmašice i petašice u Zadru nisu razmišljale o takvim teškim pitanjima, ali su i nesvjesno obogaćivale svoj govor. Provodeći vrijeme u obiteljima zadarskih osnovnoškolaca koje su ih nesebično prihvatile, nisu samo dobile mjesto za spavanje i s veseljem pripremljen obrok, već i mogućnost razmjene  bogatstva naših narječja. I iako su Zadrani na svečanost došli u šest manje kvarat, a naše djevojke u trifrtalj šest, važno je da su svi stigli na vrijeme. To im je omogućila Deklaracija.

Na kraju svečanosti naša se ravnateljica obratila ravnatelju Bernardu Kotlaru i svim nazočnima toplim, poticajnim riječima. Gostoljubivost, srdačnost i prilika da se u odlično organiziranu svečanost uključe i naši učenici zaslužuju svaku riječ pohvale. Ravnateljica je izrazila i želju da ova svečanost bude tek početak tradicije obilježavanja sjećanja na potpisivanje Deklaracije s čime su se složili svi okupljeni.

Zahvalnost svakako zaslužuje i učiteljica Marina Marijačić, idejna začetnica obilježavanja obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Posebno smo joj zahvalni na ugodnoj i edukativnoj subotnjoj šetnji Zadrom koju nam je priuštila u svoje slobodno vrijeme.

Maja Priher, učiteljica

Sedmašice Ana Pintarić  i Lea Vincek  te petašice Klara Požgaj, Laura Posavec-Lončarić, Lorena Hosni Lajtman, Lorena Vugrin i Sara Pintarić, koje je pripremala učiteljica Maja Priher, a pljeskom podržala ravnateljica Anđelka Rihtarić, recitalom na kajkavskome narječju dočarale su Galovićeve strahove i  usamljenost, ali i nadu, smirenje i radost koju donose zvukovi zavičaja.

Njihov je recital, kao i recital, scenske igre i pjesme bivših i sadašnjih učenika OŠ Smiljevac, nastupi klapa, bibinjskog pjesnika Ante Sikirića, glazbeni nastup učenica iz OŠ Cestica te predavanje dr. sc. Andreje Zorke Berlakovich, gradišćanske Hrvatice, profesorice na Bečkome sveučilištu i voditeljice Katedre za hrvatski jezik u Gradišću, slavio bogatstvo, zvučnost i jedinstvenost hrvatskoga jezika. Jezika za čiji su se opstanak i zasluženo mjesto u životu Hrvatske prije pedeset godina borili mnogi uvaženi Hrvati i Hrvatice svjesni da zbog podignutog glasa za Hrvatsku mogu izgubiti sve. I izgubili su mnogo, ali i započeli borbu za samostalnost Hrvatske i hrvatskog jezika koja je uz pobjedu završena tridesetak godina kasnije. Njihova nam odvažnost, nesebičnost i ustrajnost trebaju biti poticaj za njegovanje i čuvanje materinskog nam jezika.

Slušajući predavanje profesorice Berlakovich o razvoju i njegovanju hrvatskoga jezika u Gradišću te pjesmu Govorite kojom mladi gradišćanski Hrvati ukazuju na važnost služenja hrvatskim jezikom, nisam se mogla ne zapitati jesmo li i mi u Hrvatskoj toga svjesni. Velika većina mladih, a i podosta ljudi srednjih godina sve se više koristi riječima stranih jezika. Žalosno je da uzrok tome nije samo pomodnost i globalizacija, već i sram. Koristiti materinski jezik na društvenim mrežama postaje sramotno, zastarjelo, a istovremeno se korištenje riječi iz jezika susjednih nam zemalja smatra poželjnim i zabavnim. Pitam se nije li takva potreba zapravo odraz straha i osamljenosti o kojima govori Galović, odraz straha pred nepoznatim, odraz straha pred potrebom uzimanja sudbine u svoje ruke? A odgovor je tako jednostavan: istinsku sreću, smirenje i zadovoljstvo možemo postići samo u kraju gdje nas „razme cvet i travka saka“. Galovićeva molitva može se odnositi na hrvatsku riječ, „nebeski dar“ čiji nam zvuk govori: „I moji poti neso više crni!“ Kao što u trenutcima tuge, bolesti ili nemoći dijete najčešće traži utjehu majke, tako i istinsku utjehu hrvatskome čovjeku može pružiti jedino hrvatska riječ.

Jedan od najsnažnijih trenutaka ove svečanosti bilo je čitanje pozdravnoga pisma koje je skupu uputio naš svjetski proslavljeni jezikoslovac akademik Radoslav Katičić. Jedan od još rijetkih živućih autora teksta Deklaracije, obratio nam se pismom pedeset godina poslije. Snažno i nadahnjujuće pismo, u kojemu akademik Katičić utemeljeno povezuje Deklaraciju i Domovinski rat, u kojemu iznosi svoja osobna sjećanja i osjećaje te u kojemu nam pruža snažne poruke jezikoljublja, domoljublja i odgovornosti prema budućnosti hrvatskoga naroda, pročitajte ovdje.

Naše sedmašice i petašice u Zadru nisu razmišljale o takvim teškim pitanjima, ali su i nesvjesno obogaćivale svoj govor. Provodeći vrijeme u obiteljima zadarskih osnovnoškolaca koje su ih nesebično prihvatile, nisu samo dobile mjesto za spavanje i s veseljem pripremljen obrok, već i mogućnost razmjene  bogatstva naših narječja. I iako su Zadrani na svečanost došli u šest manje kvarat, a naše djevojke u trifrtalj šest, važno je da su svi stigli na vrijeme. To im je omogućila Deklaracija.

Na kraju svečanosti naša se ravnateljica obratila ravnatelju Bernardu Kotlaru i svim nazočnima toplim, poticajnim riječima. Gostoljubivost, srdačnost i prilika da se u odlično organiziranu svečanost uključe i naši učenici zaslužuju svaku riječ pohvale. Ravnateljica je izrazila i želju da ova svečanost bude tek početak tradicije obilježavanja sjećanja na potpisivanje Deklaracije s čime su se složili svi okupljeni.

Zahvalnost svakako zaslužuje i učiteljica Marina Marijačić, idejna začetnica obilježavanja obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Posebno smo joj zahvalni na ugodnoj i edukativnoj subotnjoj šetnji Zadrom koju nam je priuštila u svoje slobodno vrijeme.

Maja Priher, učiteljica